Kad ne mogu više, a ipak idem dalje

Ponekad me ljudi pitaju odakle crpim snagu.

Istina je da postoje dani kada ni sama ne znam odgovor.

Dani kada me tijelo boli. Kada su pretrage, terapije, obaveze i brige veće od mene. Kada bih najradije ostala pod dekicom i na trenutak zaboravila sve što moram.

I tada se sjetim jedne važne istine.

Snaga nije u tome da nikada ne posustanemo.

Snaga je u tome da ustanemo još jednom.

Ne zato što smo jaki. Nego zato što život još uvijek od nas nešto očekuje.

Viktor Frankl je pisao da čovjek može podnijeti gotovo svaki „kako“ ako ima svoje „zašto“.

Moje „zašto“ nisu velika i spektakularna.

To su ljudi koje volim. Moji unuci. Žene koje dolaze na radionice. Klijenti koji traže tračak nade. Knjige koje još želim napisati. Riječi koje još želim izgovoriti.

Ponekad je smisao skriven u vrlo malim stvarima.

U šalici tople kave. U razgovoru. U pogledu ljubimca koji nas čekaju pred vratima. U jednom zagrljaju.

I zato danas ne tražim od sebe da budem heroina.

Tražim samo da napravim sljedeći korak.

Jer život se ne živi u velikim pobjedama.

Živi se u malim koracima koje biramo svaki dan.

A možda je upravo to prava hrabrost.

Ne odustati od života ni onda kada je teško.

Aleksandra Zoe Krušelj, savjetodavni terapeut i učitelj logoterapije

Nego ga iznova birati.