"Kako lijepo izgledaš" - a ja se iznutra raspadam

„Kako lijepo izgledaš.”

To je lijepa rečenica. Izgovorena je s dobrom namjerom i često s iskrenim divljenjem. Zahvalim se, nasmiješim i nastavim razgovor.

A ponekad iza tog osmijeha ostane cijela jedna neizgovorena istina.

Ne kažem koliko mi je snage trebalo da ustanem iz kreveta. Ne kažem da sam dugo gledala odjeću prije nego što sam se uspjela odjenuti. Da sam se morala odmarati između tuširanja, sušenja kose i izlaska iz kuće. Ne kažem da možda taj dan nisam ništa pojela jer nisam imala snage pripremiti obrok.

Ne kažem ni da ću se, kada se vratim kući i zatvorim vrata, ponovno raspasti.

Ljudi vide trenutak u kojem sam stigla. Ne vide cijenu tog dolaska.

Anksioznost nema uvijek lice straha

Ponekad zamišljamo da se anksioznost mora jasno vidjeti. Da osoba ubrzano diše, drhti, govori o svojim brigama ili ne može izaći iz kuće.

Ali anksioznost može izgledati i sasvim drugačije.

Može imati urednu kosu, lijepu odjeću i osmijeh. Može održati predavanje, obaviti razgovor, pomoći drugome i odgovoriti: „Dobro sam.”

A onda, kada više nema publike, tijelo popusti.

Nema snage za pospremanje, kuhanje, odgovaranje na poruke ni obavljanje najjednostavnijih zadataka. Sve što je izvana izgledalo lako možda je potrošilo posljednje zalihe energije.

To nije lijenost. Nije nezainteresiranost. Nije manjak volje.

Ponekad je to živčani sustav koji je predugo živio u napetosti, bolesti, neizvjesnosti, gubitku ili stalnoj potrebi da izdrži još samo jedan dan.

Zašto ne kažemo kako nam je?

Možda bismo mogli odgovoriti: „Izgledam dobro, ali nisam dobro.”

Ipak, često to ne učinimo.

Ne zato što želimo lagati, nego zato što nismo sigurni postoji li s druge strane dovoljno vremena i prostora za naš stvarni odgovor.

Hoće li osoba ostati ako kažemo istinu? Hoće li nas čuti ili će odmah pokušati pronaći brzo rješenje? Hoće li reći da moramo misliti pozitivno, biti zahvalni ili se samo malo pokrenuti?

Ponekad šutimo jer nemamo snage ponovno objašnjavati. Ponekad štitimo druge od vlastite boli. A ponekad čuvamo sebe od još jednog susreta u kojem ćemo biti saslušani samo napola.

Zato kažemo: „Hvala.”

I nastavimo nositi ono što se ne vidi.

Funkcionirati ne znači biti dobro

Čovjek može istodobno biti sposoban i iscrpljen. Može se nasmijati i biti duboko tužan. Može pomoći drugima, a kod kuće ne moći pomoći sebi.

Može postojati nekoliko sati u kojima funkcionira, nakon kojih slijedi cijeli dan oporavka.

To što smo nešto uspjeli napraviti ne znači da nam nije teško. To što smo se pojavili ne znači da imamo snage za još. To što izgledamo dobro ne govori ništa o tome koliko nas je koštalo da tako izgledamo.

Mnogi ljudi koji se bore s anksioznošću, bolešću ili dugotrajnom iscrpljenošću postali su iznimno vješti u kratkotrajnome funkcioniranju. Naučili su prikupiti snagu kada moraju, a slom se događa ondje gdje ih nitko ne vidi.

Kod kuće. U tišini. Kada više ne moraju držati lice, glas i tijelo na okupu.

Možda trebamo postaviti drugačije pitanje

Kompliment nije pogrešan. Lijepo je čuti da izgledamo dobro.

Ali možda nakon njega možemo zastati i pitati:

„A kako si kada ostaneš sama?”

„Kako ti je stvarno posljednjih dana?”

„Trebaš li da te samo saslušam, bez savjeta?”

I zatim ostati dovoljno dugo da čujemo odgovor.

Ne moramo drugoj osobi odmah popraviti život. Ponekad je najveća pomoć prisutnost koja ne bježi kada odgovor nije jednostavan.

Iza zatvorenih vrata

Ako se prepoznaješ u ovim riječima, želim ti reći da tvoja iscrpljenost nije dokaz slabosti.

Možda si predugo trošila snagu na preživljavanje. Možda tvoje tijelo sada traži ono što mu dugo nisi mogla dati: odmor, sigurnost, podršku i dopuštenje da ne mora stalno biti snažno.

Ne moraš izgledati loše kako bi zaslužila pomoć.

Ne moraš se potpuno raspasti pred drugima kako bi tvoju bol shvatili ozbiljno.

I ne moraš uvijek imati odgovor na rečenicu: „Kako lijepo izgledaš.”

Ponekad je dovoljno reći:

„Hvala. Danas sam uspjela doći. Ali iza toga postoji mnogo toga što se ne vidi.”

Možda upravo tu počinje iskreniji susret.

Ne u onome kako izgledamo, nego u spremnosti da vidimo čovjeka i onda kada se njegova borba ne može prepoznati izvana.

Aleksandra Zoe Krušelj