Kad se maknemo iz središta- pojavi se mir

Postoje trenuci u životu kada previše gledamo u sebe. U svoje misli.

U svoje osjećaje. U ono što nije kako bismo htjeli.

I što se više promatramo, to se osjećamo umornije i udaljenije od života.

Paradoks je u tome da se smisao ne pronalazi stalnim okretanjem prema sebi.

Naprotiv – često se pojavljuje upravo onda kada se odmaknemo od sebe i okrenemo prema nečemu izvan nas:

prema drugoj osobi, zadatku, trenutku, maloj radosti.

U logoterapiji taj se pomak naziva derefleksija

To ne znači potiskivanje osjećaja niti bježanje od sebe.

To znači prestati se stalno pitati “Kako sam?” i početi se pitati

“Što me danas treba?” 

“Kome mogu biti prisutan/na?”

Kada prestanemo neprestano mjeriti vlastitu tugu, strah ili umor, često primijetimo da se oni sami od sebe smanjuju.

Ne zato što su nestali, nego zato što više nisu u središtu pozornosti.

Ponekad je derefleksija:

• šalica kave popijena svjesno

• razgovor u kojem stvarno slušamo

• šetnja bez cilja

• čin dobrote koji ne mora biti velik

Smisao se rijetko otkriva gledajući u sebe.

On se češće otkriva živeći, odgovarajući, sudjelujući.

I možda ne trebamo danas ništa “riješiti”.

Možda je dovoljno da se malo okrenemo prema životu– i pustimo da nam on sam nešto kaže.