Kada ne mogu više i to je mjesto susreta sa smislom...

Postoje dani kada ne možemo više. Ne simbolično. Ne poetski. Stvarno.

Kada tijelo boli, misli se rasprše, a srce kao da nosi teret koji nema ime.

Kada dođu računi, razočaranja, neizvjesnosti… i sve se skupi u jedno tiho pitanje:

"Kako dalje?"

U logoterapiji ne tražimo uvijek odgovore. Ponekad tražimo smisao u samom pitanju.

Jer čovjek nije slomljen time što pati. Slomljen je tek onda kada povjeruje da njegova patnja nema smisla.

A istina je drugačija.

Ponekad smisao nije u tome da odmah riješimo problem. Ponekad je smisao u tome da ostanemo. Da dišemo. Da nahranimo svoje ljubimce. Da ustanemo i operemo zube.

To nisu male stvari. To su činovi otpora očaju.

Viktor Frankl je govorio da nam život nikada ne prestaje postavljati pitanja.

A naš odgovor nije uvijek velik ni spektakularan.

Ponekad je odgovor: "Danas ću samo izdržati – i to će biti dovoljno."

I znaš što? To je već smisao.

Kada ne možemo dati drugima

Kada ne možemo dati drugima

Postoji još jedna tišina koju rijetko priznamo. To je ona kada više nemamo što dati.

Navikli smo biti jaki. Navikli smo pomagati. Navikli smo biti tu za druge.

Ali postoje trenuci kada duša šapne: "Sada trebaš biti tu za sebe."

I to nije sebičnost. To je odgovornost.

U korizmenom vremenu često razmišljamo o odricanju.

Ali možda je najveće odricanje upravo ovo:

* Odricanje od potrebe da uvijek budemo snažni.

* Odricanje od pretvaranja.

* Odricanje od toga da moramo sve sami.

Možda je blagoslov znati kada se povući. Kada stati. Kada pustiti da drugi idu dalje , a mi ostanemo u tišini.

Jer i tu… u toj tišini…život nas i dalje voli.

Logoterapijski pogled

U najtežim trenucima ostaje nam ono što nam nitko ne može oduzeti:

naš stav , naš izbor, naš mali korak.

Ne možemo uvijek birati što nam se događa. Ali možemo birati kako ćemo se odnositi prema tome.

I ponekad je taj izbor vrlo jednostavan:

Ne odustati od sebe danas. Ne zatvoriti srce. Ne izgubiti vjeru da sve ovo ima svoj put.

Za kraj – mala vježba

Zastani na trenutak i pitaj se:

Što je danas moj najmanji mogući korak prema životu?

Ne veliki plan. Ne rješenje svih problema.

Samo jedan mali, tihi korak.

Možda je to čaj. Možda je to šetnja. Možda je to poruka nekome. Možda je to suza koja napokon izađe.

I to je dovoljno.

Poruka za ponijeti

"Ne moraš imati snagu za cijeli život.

Dovoljno je imati snagu za ovaj trenutak."

* Tvoja Aleks