Odlazak na vrijeme

Otišla sam ranije,  i ovaj put se nisam osjećala krivo

Večeras sam otišla među ljude. Sve je izgledalo lijepo, žene, kruh, mirisi, priča iz daleka.

U vremenu korizme, kada smo pozvani na tišinu, promišljanje i povratak sebi, osjetila sam i koliko je blagoslov biti među ljudima.

Ljudi su bili topli. Oni koji me poznaju obradovali su se kad su me vidjeli.

Bilo je tu osmijeha, riječi dobrodošlice, one ljudske blizine koja uvijek dotakne.

Ali ipak… nešto u meni nije bilo tamo.

Nije bilo ničeg „pogrešnog“. Ali nisam bila prisutna.

Kao da je dio mene ostao negdje drugdje, a tijelo je samo stajalo među ljudima.

Nekada bih ostala. Iz pristojnosti, iz osjećaja da „tako treba“.

Da ne ispadne da sam nezahvalna ili hladna.

Ali večeras nisam.

Otišla sam ranije. Udahnula hladan zrak.

I osjetila… olakšanje.

Ne zato što nije bilo lijepo. Nego zato što sam poslušala svoju dušu.

Jer dobro je doći. Dobro je biti među ljudima. Dobro je dijeliti trenutke.

Ali jednako je dobro i prepoznati trenutak kada više ne možemo davati.

I tada se povući. Tiho. Bez krivnje.

I pustiti druge da uživaju.

Shvatila sam nešto važno:

Ne mora svako mjesto biti moje.

I ne moram ostati tamo gdje više nisam prisutna.

Mogu zahvaliti na toplini i istovremeno odabrati sebe.

U tome nema odbacivanja. U tome ima poštovanja.

I možda baš u tome leži ljubav,

da znamo kada biti s drugima, a kada se nježno vratiti sebi.